Pristali ste da poverujete u virus koji ne
postoji.
Pristali ste da poverujete kriminalnim
ucenjenim glavama, ubicama na položaju i potkupljivim provincijskim namigušama
koji se bogate na vašoj gluposti.
Pristali ste da ćutite kada su vas
naterali u obor, bez sunca, bez vazduha, bez prijatelja i rodbine.
Pristali ste da na sebe stavite njihov
žig.
Ubedili su vas da ste najbolesniji kada
vam nije ništa i da ste tako, samo prividno zdravi, opasni po svoje okruženje.
Pristali ste da im verujete.
Pristali ste da ne razmišljate i da ne
dovodite u pitanje ono što vam se kaže.
Među vama koji pristajete ima lekara,
sudija, profesora. Ima i pijačnih prodavaca, domaćica i beskućnika. Ali vi prvi
ste opasniji od ovih drugih. Jer vama se veruje. Vi imate škole. Vi imate
pozicije. Pojavljujete se na televizijskim ekranima i vaša reč se ceni. Da se ja
pitam, ne bih vas cenila ni koliko crno ispod nokta. Ali se ne pitam ništa, nažalost.
Straćili ste u prazno godine i godine
studija. Džaba vam zvanja. Pocepajte slobodno svoje fakultetske diplome. Ništa
vam ne služe. Jer nije vas briga do za lični komfor i pun džep. U svemu
nalazite svoju računicu. Čak i u ćutanju. Valja vam zadržati posao, nahraniti i
obući decu, otići na letovanje i zimovanje, platiti račune i dospele rate
kredita. Valja stvoriti privid uspešne osobe, daleko od bučnih buntovnika i siromašnih
marginalaca.
Pristali ste da vas lažu i da vi lažete
druge. Kukavički ste se odrekli svoje časti, svojih zakletvi i obraza. Pristali ste da zdrave proglasite bolesnima,
bolesne mrtvima, a leševe stradalnicima lažnih pandemija u ime virusa koji
nikad nije izolovan i o kojem se ništa ne zna.
Pristali ste da lopove i hohšatplere
oslobađate optužbi, da nevinima i nemoćnima uskraćujete pravdu i slobodu, da
klečite pred moćnicima i ćutite pred nadređenima. Sakrili ste se u mišiju rupu
iz koje ne smete da izađete. Nemi ste i nevidljivi pred vapajem obespravljenih
i pokradenih. Među kriminalcima i
mafijom ima više časti i poštenja nego što ima zakonitosti u vašim sramnim
odlukama.
Pristali ste da svoje studente i đake
gledate preko virtuelnih platformi. Lica jedni drugima ne prepoznajete dok se gušite
pod krpenim maskama i zamagljenim naočarima. Čemu ih učite? Jalovim definicijama,
ispraznim pojmovima i neistinama koje će ih zauvek držati prikovane za privid lažne
stvarnosti u kojoj vi tako dobro plivate.
Među vama koji pristajete ima i roditelja. Vas koji i dalje terate svoju decu da uče za dobar prosek, za dobar fakultet, za dobar posao, za dobar brak. Vi sužnji u zlatnom kavezu spremate svoje sinove i kćeri da krenu istim putem kao vi – da poviju glavu, da ćute, da pred nepravdom i bezakonjem ustanu samo na društvenim mrežama i u salonskim raspravama, da se povinuju autoritetu, da ništa ne dovode u pitanje, da slepo veruju, i da svuda, ama baš svuda, traže sopstvenu korist.
Nadate se da ćete ponovo moći srećni i
nasmejani u avion i voz, na daleke i egzotične destinacije, verujete da će svet
ostati isti i da plaže i ski staze čekaju samo vas. Ne primećujete da je sve
obesmišljeno, da polako svakim danom sve dublje i dublje tonete u živo blato iz
kojeg će vas izvlačiti kao kuvane žabe, programirane na bezuslovno izvršavanje
zadataka u novoj realnosti i čipovanoj svakodnevici.
I dalje verujete u demokratiju, u pravdu,
u objektivno novinarstvo, u institucije sistema. Verujete da ćete na Zapadu
naći uređeno društvo, na sudu pravdu, u školi znanje. Bezuslovno verujete svemu
što šljašti i ničice padate pred svakim svežnjem novčanica, ne pitajući kome ćete prodati svoju dušu.
Prezirete one koji ne misle kao vi. Ruše
vam uverenja, suočavaju vas sa sopstvenim neznanjem i iluzijama. Čak i kada
toga niste ni svesni. Ali ne krivim vas. Vama je lepo. Bar se nadam da je tako. Bezbedno ste ušuškani u svojoj gluposti i lakovernosti. I neka ste!
A možda ste tek rođeni pod srećnom zvezdom
jer u životu nikada niste morali da upoznate zlo. Nikada niste zakopali dublje
od površine i uvideli ljudsku pakost, morlanu trulež, svu bedu i jad sitnih
duša čija su savest i novčanici satkani od laži i prevara.
Vi ste srećni ljudi, (ne)dragi moji. Srećni
ste jer nemate pojma gde živite. Srećni ste jer nemate pojma koliko ste puta do sada prevareni i koliko će vas tek lagati. Srećniji ste od mene sto, hiljadu, milion puta. I da je neko drugo
vreme, možda bih vam i pozavidela, ali ovako mogu da vam poručim samo jedno –
stidite se, bedni crvi!
(by
Jasmina Stojanović)
Коментари
Постави коментар